– Razlog pada u Parizu? Kao da nogometaš trenira na betonu 10 dana prije finala Lige prvaka i onda ide igrati na travu u tenisicama za beton
– Ne moram osvojiti olimpijsko zlato, ali napravit ću sve da mu opet dođem blizu
– Pariz nije smak svijeta, opet ću biti spreman fajtati se sa svima

Nakon mjesec i pol dana izvan gimnastičke dvorane, srebrni hrvatski olimpijac i bivši svjetski i europski prvak na preči, Tin Srbić, krenuo je s treninzima s kojima je otvorio svoj treći olimpijski ciklus.

– Vratio sam se u dvoranu nakon jedne duge pauze. Možda to nekome nije duga pauza, ali za mene jest. Ne mogu reći da sam se previše zaželio mukotrpnih treninga, ali kad sam počeo osjećati koliko tijelo pati kad ne treniram, a želim još jedan olimpijski ciklus sigurno, onda sam zaključio – moraš nazad u dvoranu. Nema tu izbora. Odradio sam ovih dana nekoliko treninga i ne mogu opisati koliko me bole laktovi, ramena, koljena, leđa, svi mišići… Ali je opet dobar osjećaj. Odmorio sam se, napunio baterije, pročistio glavu nakon svega što je bilo i sada prvo želimo dovesti me fizički u ono pravo stanje. A za to će trebati vremena. Treba pametno i polako raditi da sve ozljede koje su se dogodile zbog pada na Olimpijskim igrama, od lakta do ramena, zaliječimo. Kad ću se ja fizički osjećati spremnim vratiti se na preču i početi izvoditi sve što sam izvodio i prije… Zapravo ne što sam izvodio prije, jer ću morati opet mijenjati vježbu, naravno – nasmijao se reprezentativac ZTD Hrvatski Sokol aludirajući na novi gimnastički pravilnik za nadolazeći olimpijski ciklus.

Kako danas gleda na Pariz? Je li nesretan zbog nečega? Zamjera li sebi nešto?

– Nesretan sigurno nisam. Pridržavao sam se plana. Išao sam kao i uvijek u karijeri, na sve ili ništa. Jedino što je bilo jako čudno je da od svih scenarija koje sam si mogao zamišljati kako bi to finale moglo ići, s obzirom na to da sam nastupao predzadnji, ni jedan od njih nije uključivao to da ću ja moći s lakšom vježbom ne napasti medalju, nego zlato. Kad se takav scenarij odvije ispred tebe, u tom trenu ti to pobrka misli i zapitaš se ‘pa možda je bolje da idem lakšu vježbu’, ali jednostavno, nisam imao snage sam sebi to napraviti nego sam htio biti onakav kakav sam bio uvijek. Ići na sve ili ništa. Tako se osjećao i trener Lucijan Krce i nemamo si tu što za zamjeriti.

Ne krije da se proteklih mjesec i pol dana ipak puno puta mislima vraćao u Pariz i tražio odgovore za pad.

– Razmišljao sam što je bio razlog da je 6 od 8 ljudi palo s preče. I da je od tih dvoje koji su napravili vježbu, napravio jedan koji ima vjerojatno najsigurniju vježbu od svih nas i drugi koji je to napravio tada i možda bi sljedećih 5 puta pao. Ali, svaka mu čast, išao je na sve ili ništa kao i svi mi. Razmišljao sam što bi mogao biti neki logičan zaključak osim onog muka i tišine gdje 20.000 ljudi šuti. Kao da ti netko drži tonu kamena na glavi. Drugi razlog je što smo 10 dana trenirali u dvorani za trening bez da smo trenirali u dvorani za natjecanje, a ta preča je bila toliko drukčija da je to teško opisati. Kao da nogometaš trenira na betonu 10 dana prije finala Lige prvaka i onda idu igrati na travu i to u tenisicama za beton. Mislim da je to razlog svih tih padova. Jer, svi smo mi fulavali elemente koje nikada ne fulavamo. Od saskoka do letova. Ja ovaj let na kojem sam pao nikada u životu nisam pao – premotavao je pariški film Tin.

– Neću reći da sam razbijao glavu, ali mozak sam tako funkcionira, razmišljao sam puno o tome, ali da si mogu nešto zamjeriti, ne mogu. Da sam zbog toga žalostan, nisam. Žao mi je što nije bolje završilo, ali nije da me to „ubija“ i da je zbog toga smak svijeta. Vjerujem da će se ta moja energija i želja za natjecanjem, kad se uspijem fizički vratiti u formu, sama od sebe vratiti. Da možemo probati dalje napasti još jedan olimpijski ciklus.

Nije oduševljen što i ovaj ciklus mora potpuno promijeniti vježbu.

– Valjda se u povijesti nikada nije dogodilo da baš ciklus za ciklusom idu stalno tako velike promjene. Od 2021. do 2025., u četiri godine imam dvije velike promjene. A taman sam se posložio s vježbom za prošli ciklus i bilo bi mi idealno da mogu nastaviti s njom još i ovaj. Ali što je tu je. Promjene su takve da s 10 elemenata vježba ide na 8. Na prvu izgleda da je dobro jer ti je „lakše“, ali za nas koji smo u vrhu, nije dobro. Jer, svi ostali koji su bili malo ispod nas sada nam s 2 elementa manje mogu prići malo bliže. Mijenjaju se i kombinacije, vrste letova, ne mogu izvoditi neke koje sam sada izvodio… Saskok ću vjerojatno morati pojačati, a nisam se nadao da ću ga ikada u karijeri morati mijenjati, jer ovaj saskok mi je nekako siguran i u njemu se osjećam dobro. Ali, to ćemo još vidjeti. Nisam još to prošao s trenerom. Možda ćemo ići na lakši oblik saskoka, tu izgubiti na početnoj ocjeni, ali odrađivati to sve čisto. Moja velika želja je da u toj prvoj godini radimo nešto malo lakše, ali jako čisto i da vidimo kako će suci u prvoj godini ciklusa reagirati. Možda će više cijeniti čistu izvedbu. To je puno stvari za koje ljudi možda misle da se u gimnastici ne treba gledati, a moramo taktizirati, slagati vježbu, razmišljati što je bolje napraviti prvi, a što zadnji element. Ja imam neke ideje kako bi mi vježba mogla izgledati. Ne mogu ležati doma i ne razmišljati o tome i ne pročitati novi pravilnik i to normalno cijeli – nasmijao se Tin.

– Imam ideje i bilo bi dobro kada bi to bilo izvedivo. Vidjet ćemo. Ako to uspije, imat ću jako dobru vježbu sa zanimljivim kombinacijama koje sam siguran da nitko drugi neće raditi.

Pretpostavljamo da se natjecanja još nije zaželio?

– Ne. Kad se sjetim natjecanja, sjetim se tog pada u Parizu. Ali doći će želja kad se opet fizički počnem osjećati moćno. Najbitnije je da zaliječimo ozljede. Mislili smo da je prilikom pada u Parizu stradao lakat, a u gorem stanju je rame. S njim uostalom imam problem cijelu karijeru. To je bitno sada riješiti terapijama pa će sve dalje biti lakše.

Kakve si je ciljeve postavio za novi olimpijski ciklus?

– Nisam nikad bio onaj ‘joj, još mi fali olimpijsko zlato, moram to’. Ne moram! Napravit ću sve da opet dođem blizu toga, kao što sam i sada i to je to. Dalje od toga ne gledam. Ali, imam želju da u ovom ciklusu budu još jedna, dvije velike medalje, europska, svjetska, da budem tu. Medalje ne stvaraju meni zadovoljstvo da svaki dan dolazim doma, gledam ih i mislim ‘kako sam ja savršen čovjek’. Stvaraju mi zadovoljstvo jer znam da to što svaki dan ulažem ima smisla i dobro se osjećam kad napravim dobru vježbu i kad svi to vide, kad to lijepo izgleda. Meni je jedan od boljih osjećaja kad na treningu dobro izvedem vježbu. To ću ganjati u novom ciklusu. Da uživam u dvorani i u tom svom procesu, a onda će se sve i rezultatski pokazati. Ostvario sam se u sportskom smislu, nisam si mogao zamisliti ni pola od ovoga što se dogodilo. Idemo sada korak po korak, uživati u stvaranju nove vježbe, novog ciklusa, a vjerujem da ću se opet moći fajtati sa svima.

Pariška finala Tina Srbića i Aurela Benovića, baš kao što je to nekada donosilo olimpijsko srebro Filipa Udea ili Tinovo srebro u Tokiju, napravilo je liste čekanja za upise u gimnastičke klubove.

– To je lijepo čuti. Mislim da smo napravili velike stvari za naš sport, a možemo i još puno toga baš zbog tih rezultata koje imamo. Jedna od najljepših stvari koja se može dogoditi u sportu je kad uspiješ djecu zainteresirati da se počnu baviti sportom. Nitko ne mora biti vrhunski, malo je onih koji dosegnu te visine, ali važno je da se bave sportom. Lijepo je kad uspiješ postići nešto u sportu da to djeca vide i kažu ‘ja bih to’. To je najljepša stvar koju sam napravio u karijeri. U mom ZTD Hrvatski Sokol postoji skupina dečkića koji su još mali, ali jako dobri. Prepoznajem u njima nešto mojega i moje generacije, dobra su grupa kao frendovi, odlično treniraju i to je lijepo vidjeti. Trebaju samo izdržati još jedno 15 godina – kroz smijeh je zaključio Tin Srbić.