Trener Krce: Preponosan sam na Tina!

Sve ove dane smo ga pustili. Tek je nakon kvalifikacija rekao 2-3 rečenice i obećao ‘kad sve završi, nemam što pričati dok posao nije gotov’. E pa treneru Lucijan Krce, “mikrofon” je vaš!

– Živ sam, živ. Ne znam kaj da velim, treba se malo slegnuti sve.

A onda je odmah sve maknuo od sebe. I kao i uvijek Tina stavio u prvi plan.

– Nisam ja bio na spravi, iako, vježbao sam s Tinom svaku milisekundu dok je izvodio. U glavi prođeš sve detalje milijun puta. Kao sportaš sam sanjao doći na OI, nisam uspio. Kad sam postao trener, rekao sam si ‘idem probati kao trener otići’ i evo, ispalo je najbolje moguće. Ali, ovo je njegova medalja. On je sve to odradio. On će vam sve reći. On je taj koji je bio gore i to lavovski odradio. Preponosan sam na njega. Bio je pravi sportaš, pravi profesionalac sve ove dane u Tokiju. Baš sam ponosan na njega!

Nije im bilo lako čekati 10 dana od kvalifikacija do finala.

– Uh, teško je bilo. Moram ga zato još više pohvaliti. Na najvišoj mogućoj razini je bio i na treninzima i u Selu. Nije to lako, zatvoren si, ne smiješ nigdje, ne možeš pustiti mozak na pašu, a drugi oko tebe uživaju, slave… A ti stalno pod ručnom. I svi te tapšu po ramenu, svatko tko ti pruži ruku kaže ‘medalja je tvoja’, ‘ti ćeš to osvojiti’… To je veliko opterećenje. A on je to uspio sve staviti na stranu. Ne može to svatko. On je uspio.

Priznao je ‘bio bih sretan s bilo kojom medaljom danas’.

– Nisam razmišljao o medalji. Bilo me strah o tome uopće razmišljati. Samo bih sebi stavio još veći pritisak.

Kada je vidio da su dečki prije Tina kiksali i da Nikita Nagornji vodi s ocjenom koju Tin može dostići i sa startom od 6.2 koji je radio u kvalifikacijama, je li pomislio da ipak ne idu riskirati i da ne rade 6.5?

– Da, prošlo mi je kroz glavu, da li da mu ipak kažem 6.2, ma rek’o neću, nek’ bude kako bude. Ovako smo se dogovorili i idemo do kraja. I Tin je vidio što se događa u dvorani i njemu je prošlo kroz glavu isto, ali držao se dogovora. Napao je zlato najbolje moguće.

Samo je Japanac Hashimoto ostao ispred Tina.

– Japanac je danas ipak bio bolji. Svaka čast. Ovo je njegovo natjecanje. Višebojski je pobjednik, stvarno je zaslužio. Kvalitetnije je odradio od Tina danas. Za nijansicu.

I Lucijan i Tin sada čekaju samo jedno. Sjesti u avion i sutra u 22:10 sletjeti u Zagreb.

– Jedva čekamo povratak doma. Nemremo više jesti ovu hranu, biti u 4 zida… Da smo možda mogli otići na neka druga borilišta, bilo bi super, a ovako nismo smjeli ništa, samo na gimnastiku. Ipak, sve se isplatilo zbog medalje. Sva žrtva. Sad ćemo na zasluženi odmor, ali i da Tin zaliječi konačno povredu leđa s kojom se muči već dugo. Bit ćemo pametniji nakon što liječnici to dobro pregledaju.

Ako Lucijana ulovite da priča, onda ga pustite da priča koliko god želi, jer ne znate kada će opet reći “može”. A imao je još dosta toga za reći. Spomenuti neke posebne ljude koji su bili dio njihovog olimpijskog puta i ovog velikog uspjeha.

– Imali smo podršku cijelog našeg kluba ZTD Hrvatski Sokol, svima od srca hvala. Izdvojio bih svog trenera Ratka Vukovića koji je prije svega izdržao moju generaciju, i propuste moje generacije. Nismo bili lagana ekipa, a održao nas je na okupu, pružio nam ljubav prema gimnastici i sportu. Zato smo se svi zadržali u njemu, zato sam ja i mnogi drugi danas treneri, zato smo Tinu mogli pomoći da dođe do svojih snova. Hvala Hrvatskom olimpijskom odboru koji nam je puno pomogao na startu Igara, kad puno toga organizacijski nije funkcioniralo, busevi nisu vozili po rasporedima… Mi smo bili u 1. kvalifikacijskoj skupini i morali bi po tim rasporedima ići u 6.30 ujutro u dvoranu, a tek u 12 nastupiti. Naša Misija nam je omogućila da prva 3-4 dana imamo auto s kojim smo išli na trening. Hvala im. Nismo morali razbijati glavu s takvim problemima. Cijeli liječnički tim i fizioterapeuti Hrvatske na Igrama svaki dan su, od prvoga dana bili uz Tina, pomagali mu što god je trebalo. Svaka im čast. Hvala i magistri Mimi Vurdelji iz HOO-a, osobi koja zove nas, a ne mi nju. Koja vodi brigu o svima nama. Strašno nam je pomogla od kad je Tin bio junior, od kad je bio samo jedan mali talentirani dečko, pa sve do danas. Ona brine i o trenerima i sportašima. Ona je velika zvijezda našeg sporta i hvala joj na svemu. Hvala i našem sucu Mariju Vukoji koji je bio ovdje i puno nam pomogao od podij treninga do kraja. Hvala svima koji su bili tu za nas, trpili nas i bodrili… Nadam se da smo se iskupili ovom medaljom za sve.